"Kralj Leopold zaštićuje mitropolitu Arzeniju Črnovića i narod srbski, da može polag staroga obreda slobodno u svojoj vjeri živiti te pozivlje palatina ugarskoga i bana hrvatskoga, da u tom kraljevsku odredbu vrše, dozvolivši ujedno Črnoviću dohodak od naroda srbskoga u krajevih Požežkom i Sriemskom."
Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, III, Zagreb, 1889.
Mi Leopold, itd. Našim vernim, svima skupa i svakome ponaosob, gospodi prelatima, baronima i magnatima, osobito, pak, budućim arhiepiskopima, ostrogonske, kaločke i bačke crkve,
knezu-palatinu rečenog našeg kraljevstva Ugarske, takođe, grofovima, sudiji naše kraljevske kurije, kao i vrhovnom generalu Gornjih oblasti navedenog našeg kraljevstva Ugarske, te
banu naših kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, itd., našim tajnim savetnicima; potom zastupniku našeg ličnog kraljevskog prisustva u sudovima i našem savetniku, ako i prefektu naših ugarskih i sepeških komora, administratoru i ostalim savetnicima; sem toga, velikim županima i podžupanima, plemićkim sudijama i jurasorima svih županija rečenih naših kraljevstava Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; uz to, kapetanima i potkapetnima svih naših utvrđenja i ostalim oficirima, konjičkim kao i pešadijskim, sadašnjim i budućim, postavljenim skupa ili pojedinačno, koje ovim pismom budu potražili pozdrav i milost.
Casni Arsenije Čarnojević, arhiepiskog srpski grčkog obreda, najponiznije je predočio našem veličanstvu da - premda je pre nemnogo godina, naime tokom skorašnjeg rata protiv zakletog neprijatelja hrišćanskog imena koji još i danas plamti, podstaknut uspehom našeg pobedonosnog oružja i nagnan očevidnim primerom božanskog blagoslova koji je potpomogao naše snage, namerio da zajedno sa rascijanskim narodima koji odavno stenju u varvarskom sužanjstvu strese jaram otomanske tiranije; i (premda je) u tu svrhu izjavio da ne samo da su oni i njihovi potomci potčinjeni pravu, milosti i carskoj blagosti nas kao svog zakonitog kralja, nego i da su, napustivši svoja prebivališta u turskim oblastima, ostavivši svoja doba i imanja kao izgnanici s očinskog ognjišta, i preselivši se u pogranične oblasti našeg kraljevstva Ugarske, zauvek gotovi da žive i umiru pod senkom naše zaštite kako bi se i nadalje svetili najstrašnijem neprijatelju za njegovu svirepost i satrli je; i (premda je) ovim osobito hrabrim i plemenitim činom od nasešeg veličanstva izdejstvovao milostiva dopuštenja i diplome, izdate poglavito godine hiljadu šesto devedesete i devedeset prve, kao i slobode i preimućstva koja su onde obuhvaćena, iz čijeg se...
... sadržaja videlo da su ne samo celi i neokrnjeni očuvani stara vlast istog arhiepiskopa i obred rascijanskog naroda, nego da im je pružena potpuna sloboda duhovne uprave i da su, štaviše, i u svetovnim stvarima oslobođeni svih tereta i dažbina, a osobito desetka - svejedno se još i danas nailazi na neke naše verne državljane obaju staleža koji, ne obazirući se na našu milostivu volju i dopuštenje, pokušavaju da navedenog arhiepiskopa i narod srpski čas uznemire u vršenju njihovog pradedovskog obreda, čas spreče u duhovnoj upravi, čas, opet, prisile na plaćanje desetka koji im ne pripada, što ne biva bez njihovo teškog gubitka i štete, i s očevidnom opasnošću po njihovu službu nama.
Pomenuti arhiepiskop srpski ponizno je i s dužnim nastojanjem zamolio naše veličanstvo da se udostojimo da radi njihovog bodrenja i na vršenje službe milostivo sačuvamo njihova pređašnja prava, da potvrdimo dostojanstvo arhiepis kopa i njegovu vlast da može postavljati episkope svog obreda, da, nadalje, episkopima dopustimo neuznemiravanu upravu nad pastirskom službom, da, naposletku, celom narodu iznova odobrimo da svugde može slobodno ispovedati veru po svom obredu i uživati uobičajenu slobodu od desetka, te da utoliko milostivo uzmemo u svoju kraljevsku zaštitu i odbranu.
Pošto nam je njihova ponizna molba predata i saopštena, i pošto smo uzeli u milostivo razmatranje verne usluge koje nam je rečeni narod rascijanski plemenito pružao u borbi protiv zajedničkog hrišćanskog neprijatelja i posvedočio ih obilno prolivenom krvlju, obećavajuću nam drage volje i ubuduće svoju postojanu odanost (do naše dalje milostive uredbe i odluke, koju ćemo doneti prema tome kako prilike budu zahtevale), milostivo smo odlučili: da i pomenutom arhiepiskopu ostane neokrnjeno njegovo staro dostojanstvo i vlast da može postavljati episkope svog obreda(budući da mu ona pripada po pravu i običaju njegovog obreda), a episkopi koje je on rukopoložio - a to su časni:
Isaija Djaković, temišvarski i jenopoljski i arhimandrit manastira Krušedola, Stefan Metohijac, gornjokarlovački i zrinopoljski, Jeftimije Drobnjak, segedinski, Jeftimije Popović, budimski i stolnobeogradski, Jeftimije Tetovac, mohački i sigetski, Spiridon Štibica, vršački i Jefrem Banjanin, velikovardarski i jegarski(za koje smo mi snagom ovom pisma smatrali da ih valja milostivo prihvatiti i snositi) - da bez smetnje mogu obavljati svoje duhovne dužnosti po okruzima koji su im određeni, u kojima se, naime, voljom našeg Dvorskog ratnog saveta naselio i smestio dovoljan broj porodica naroda rascijanskog ili srpskog koji je kao što je pomenuto, iz jarma turskog sužanjstva primljen u naše podaništvo;
(da mogu) popravljati krivce i kažnjavati ih po zasluzi; primati štolarine i crkvene prihode koji im pripadaju po obredu i starom običaju, te vršiti svoju dužnost(ali bez ikakve štete od strane naših prelata ili Rimokatoličke crkve); naposletku, da se sav narod u našim tvrđavama, varošima, krajinama i oblastima, odnosno mestima koja smo mu ustupili preko povereništva pomenutog našeg Dvorskog ratnog saveta može, ma gde stanovao, bez ikakvog straha, opasnosti i štete po telo ili po imovinu, slobodno radovati ispovedanju svoga obreda i vere, da može koristiti i uživati pređašnju slobodu od
desetka, koja im jos još od starine odobrena na temelju petog dekreta kralja
MATIJE, član treći, i drugog dekreta kralja
LADISLAVA, član poslednji; ovaj pak, desetak neka sam narod upotrebljava i daje na hranu i prihod episkopima svoga obreda, a naši prelati i komorski službenici neka im ne čine nikakve smetnje.
Stoga, da bi oni i nadalje mogli što pouzdanije uživati u spomenutim slobodama i izuzecima da bi ih što postojanije usrećila naša dobročinstva, te da bi time još vatrenije istrajali u žestokoj mržnji protiv otomanske tiranije i plemenito i postojano sačuvali dužnu odanost i pohvalnu spremnosti da nam budu na usluzi - smatrali smo da ih, sve skupa, naime arhiepiskopa, episkope i srpske narode koji su se nedavno izbavili iz turskog sužanjstva, sa celokupnom njihovom porodicom i dobrima i sa svim stvarima i imovinom, valjda prihvatiti pod našu kraljevsku zaštitu i osobito staranje i pokroviteljstvo - te da ih, štaviše valja poveriti i vašoj zaštiti, odbrani i osobitom pokroviteljstvu.
Stoga, sadržajem ovih redova milostivo poručujemo i zapovedamo, čvrsto nalažući vernostima svih vas gorenavedenih i svakom od vas ponaosob: dužni ste i obavezni da kad god i koliko god puta vam se, svima zajedno ili svakome ponaosob, obrati rečeni arhiepiskop ili njemu potčinjeni episkopi raspitujući se u vezi s gore navedenim, da ih, dok stvari stoje onako kako je gore rečeno, čuvate, štitite i branite od svih onih koji bi ih protivzakonito napadali, uznemiravali i nanosili im štetu, te da ih na svaki način sačuvate i održite u navedenim našim dopuštenjima i dozvolama. Budući da smo vam time s te strane potpuno ustupili i dodelili svoja kraljevska ovlašćenja po pravu i pravdi, drugačije nećete postupati.
Pismo vratiti donosiocu pošto se pročita. Dato u našem gradu Beču u Austriji, dana četvrtog, meseca marta, godine gospodnje hiljadu šesto devedeset pete, a naših kraljevanja: rimskog trideset sedme, ugarskog i ostalih četrdesete, češkog, pak, godine trideset devete."
LEOPOLD.
(M.P.)
Blaž Jaklin, episkop nitranski.
Pavle Mednjanski.
László Szalay, Das Rechtsverhältniss der serbischen Niederlassungen zum Staate in den Ländern der ungarischen Krone, Leipzig, 1862.
Dinko Davidov, nav. dj., str. 101-102.
Povlastice kraljeva Matije i Vladislava koje spominje car Leopold u gornjoj privilegiji.
Mathiae I. decr. a. 1481. (V.)
ARTICULUS 3.
Rasciani ad decimas solvendas non teneantur: nec propter eos ecclestiasticum interdictu m christianis imponatur."Item, quod
Rasciani et caeteri hujusmodi schismatici, ad solutionem decimae non adstringantur, et neque per comites parochiales, instar aliorum ad hujusmodi decimarum solutionem compellantur.
1. Quodque ad christianos (in quorum medio tales schismatici morantur, aut et contra) ratione ipsorum schismaticorum, et non solutionem decimarum interdictum ecclesiasticum non imponatur."
Takođe, da se Rascijani i ostali takovi šizmatici ne primoravaju na plaćanje desetka, niti pak da ih vel. župani kao druge nateruju na plaćanje ovaka desetka.
1. I da se na hrišćane(t. j. katolike među kojima ovaki šizmatici prebivaju, kako god i obratno) zbog ovih šizmatika, i što ne plaćaju desetka, ne meće crkvena kletva. ARTICULUS 4.
Christiani societatem cum Rascianis cont rahentes, ex portione tantum sua decimam solvant."Item, quod si qui christiani, cum praefatis talibus
Rascianis, et schismaticis societatem, sive contractum habuerint, et araturas, sive alias agriculturas pari auxilio fecerint: de parte fructuum christianis cedenda: decimar solvantur: de reliqua vero parte, talibus scilicet schismaticis cedenda: tales decimar non exicantur.
1. Hoc tamen adjecto, et per expressum, quod tales Rasciani sive schismatici non censeantur et neque sint in perpetuum ab hujusmodi decimarum solutione exempti, sed tantummodo per aliquos annos, et interim, quod scilicet bono modo, se tales alienigenae, et transfuage, in regno Hungarie, et dominiss sacrae coronae subjectis firmabunt: et ut talium transfugarum exemplo, etiam alii, ditioni Turcarum subjecti, ad veniendum tanto promptiores efficiantur: quanto tales, qui jam venerunt, tanta prearogativa conspexerint esse donatos."
Takođe, ako se kad hrišćani (t. j. katolici) s pomenutim ovakovim Rascijanima združe ili ugovor ugovore, i njive, ili druge poljske radnje napolice uzrade, da se od dela onoga, što pripadne hrišćanima desetak plaća. Od ostale pak česti, koja naima ovim šizmaticima dopada, da se ovakav desetak ne uzima.
1. Dodavši tome izrekom da se ne misli , da su ovi Rascijani ili šizmatici doveka oprošteni od davanja takova desetka, već tek za koju godinu i dok se međutim, dabogme, lepim načinom, ovi stranci i begunci ne nameste u kraljevini Ugarskoj i gospoštinama, koje su svetoj kruni podložene, te da po primeru ovih begunaca i drugi, što su pod vlašću turskom, tim se većma privole, da ovamo prelaze kad vide, kakva su pravna prvenstva podarena onima, koji su već prešli.Kralj Matija izvještava u pismu od 12. januara 1483. g. da su njegovi ljudi pronašli i sakupili 200, 000 Srba na teritoriji Srbije da se bore za Ugarsku u ratu protiv Turaka.
Ovom prilikom se najsrdačnije zahvaljujem ljubaznoj gđici 'chichak' (Forum Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, pdf. Hungarologija) na pojašnjenju sadržine mađarskog dokumenta. :-)
Henrik Marczali, Regesták a külföldi levéltárakból, 1882.
Uladislai II. decr. a. 1495. (II.)
ARTICULUS 45.
Rasciani, Rutheni et Valachi decimas non solvant."Sunt plurima loca in confinius Regni sita, in quibus Rasciani, Rutheni, Wallachi, et alii schismatici in terris christianorum habitant, et de eisdem terris hactenus, juxta corum ritum viventes, nullas penitus decimas solvere consueverunt, quos tamen ipsi domini praelati ad decimas solvendas cogere niterentur.
1. Et quia ispsae decimae in patrimonium Christi dedicate, a Christi fidelibus, et non aliis schismaticis hominibus (preasertim vero illis, ad vocationem, et assecurationem regiae majestatis, ac waywodarum, banorum, et caeterorum officialium, ipsa confinia regni tenentium, dicta loca incolentibus) exigi solent: ob hoc ordinatum est, et conslusum:
2. Quod amodo de caetero, ab ispis Rascianis, Ruthenis, Valachis, et aliis schismaticis, in quibuscunque terris christianorum residentibus, nullae penitus decimae exigantur."
Ima mnogo mesta, što su na granicama kraljevine naseljena, gde Rascijani, Ruteni i Vlasi i drugi šizmatici na zemlji hrišćana žive, i živeći dosad po svome obredu naučeni su, da na tu zemlju ne daju baš nikakva desetka: koje bi pak radi bili gospoda prelati, da silom nateraju na davanje.
1. I zato, što je ovaj desetak, očevini hristovoj namenjen i uzimaće samo od vernih Hristu, a ne i od drugih šizmatičkih ljudi(naime pak ne) od onih, koji na poziv i rad siguranosti kraljevskoga veličanstva i vojvode, barona i ostalih činovnika, što drže iste granice, u pomenutim mestima prebivaju; naređeno je dakle i zaključeno:2. Da se od sad pa u napredak ne uzima od otih Rascijana, Rutena, Vlaha i drugih šizmatika ma na kojoj-god zemlji hrišćana sedeli oni baš nikakva desetka.
Prevod sa latinskog: Aleksandar Sandić, 1866. g.
Márkus Dezső, Corpus Juris Hungarici: Magyar Törvénytár 1000-1526, Millenniumi emlékkiadás, Budapest, 1899.
Drevne srpske povlastice koje nabraja Baltazar Adam Krčelić (Jurisdictio Graeci ritus dissidentium Orientalium).
Sigismund, 1412.
Donationis Cives Civitatis Kewe (Kovin), confirmat 1428.
Vladislav, 1450.
Beatrix Regina, 1477.
Potvrđene i dodate: 1435, 1455, 1464, 1473, 1474. i 1489.
Matija Korvin, 1481. (Mathia Decr. V. Art. 3 & 4)
Vladislav II, (Vladislai Decret., Art. ultimo), 1495.
Anna Regina Hung. 1503.
Jovan Zapolja, 1536.
Balthasaris Adami Kercselich de Corbavia, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, partis primae, tomus I., Zagrabiae, 1770, str. 433-434.
Zaštitna diploma Karla VI. od 10. aprila, 1715.
„Mi, Karlo VI, po milosti božjoj izabrani rimski car, uvek uzvišeni, kralj Nemačke, Španije, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije,Bugarske, itd; nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Virtemberga; grof Habsburga, Flandrije, Tirola i Gorice, itd.
Dajemo na znanje i sadržajem ovih redova predajemo na pamćenje svima kojih se tiče: da su nam naš verni, ljubazni i časni VIĆENTIJE POPOVIĆ, arhiepiskop istočne crkve grčkog obreda i mitropolit rascijanski, kao i svi staleži plemena ilirskog ili rascijanskog, molbenim pismom podneli na uvid sledeće; premda im je naš uzvišeni gospodin i roditelj, najpobožnije uspomene, mnogopoštovani LEOPOLD, rimski car i preslavni kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, itd; dana šestog, meseca aprila, i dana dvadeset prvog, meseca avgusta, godine hiljadu šesto devedesete premilostivo dodelio izvesna dopuštenja ili privilegije, slobode i preimućstva zbog osvedočene postojanosti njihove vernosti i korisnih usluga učinjenih za naš uzvišeni Dom, a preljubazno ih potvrdili naš gospodin brat JOSIF, najblaženije uspomene, rimski car i kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne, Srbije i Bugarske, itd; dana sedmog, meseca avgusta, godine hiljadu sedamsto šeste, kao i mi dana drugog avgusta, godine hiljadu sedamstvo trinaeste - svejedno se još i danas nailazi na neke naše podanike obaju staleža, naime i crkvenog i svetovnog, koji, ne bez ozbiljnog vređanja spomenutih privilegija i naših dopuštenja, te nepodnošljivog gubitka i štete za rečene pleme ilirsko ili rascijansko, pokušavaju da uznemire gore pomenutog arhiepiskopa i njemu podređene episkope i sveštenike zajedno s narodom u vršenju njihovog pradedovskog obreda, da spreče izgradnju neophodnih crkava, da uhapse sveštenike i monahe istog obreda i nagnaju ih i prisile na plaćanje nepriličnog desetka i izdavanja konačišta za vojsku.
Ovi nas, pak, najponiznije mole da im pružimo delotvornu pomoć u ovim teškim gubicima, da ozbiljno sprečimo ovakve neovlašćene poduhvate i odani nam narod ilirski ili rašijanski zaštitimo u mirnom i neuznemiravanom korišćenju i posedovanju naših dopuštenja i privilegija, utoliko pre što se u gore pomenutim potvrdnim pismima koja smo im premilostivo dodelili naš preljubazni gospodin brat i mi nalazi umetnuta i sledeća klauzula, koja nije uneta pri samom sastavljanju i izdavanju privilegije:
Zadržavajući, sem toga, za sebe najpotpuniju vlast da - kad se božjom dobrotom i složnim nastojanjem istih Ilira i ostalih naših vernih podanika povrati mir u našem kraljevstvu Ugarskoj i našim pograničnim pokrajinama - da te slobode, preimućstva i privilegije nadalje tumačimo tako što ćemo im, prema prilikama, davati još bolji oblik, itd, koju neki, što ili nisu razumeli, ili su naopako shvatili naum našeg duha, krivo tumače rečenom narodu, izazivajući time nemale neprilike i neugodnosti.
Da bismo što bolje potkrepili učinak svoje preobilne carsko-kraljevske naklonosti i milosti prema ovom narodu izražene u upravo pomenutim privilegijama, slobodama i dopuštenjima, te da bismo u potpunosti otklonili i odvratili svaki povod krivom tumačenju i prepirci koja bi donela štetu i gubitak rečenom odanom nam narodu - udostojili smo se da premilostivo protumačimo i razjasnimo svoju misao i volju kad je reč o pomenutoj razervišućoj klauzuli.
Mi, koji svagda želimo da sve svoje verne podanike i vazale nepovređene odbranimo i zaštitimo u privilegijama, slobodama i preimućstvima koja su čestito izmolili od nas i naših prethodnika, smatrali smo da je dostojno i pravedno da se ništa manje staramo za dobrobit pomenutog ljubaznog nam naroda ilirskog
ili rascijanskog...
(koji je zbacivši turski jaram, sa slavom pritekao pod senku zaštite i moći našeg uzvišenog Doma i nas kao kao zakonitih kraljeva kraljevstva Ugarske, i najponiznije potčinio sebe i svoje potomke zakletvi i vezi nerazrušive odanosti, vernosti i poslušnosti, te pružio dosad verne i korisne usluge nama i hrišćanskoj državi, i obećao da će ih i nadalje u svim budućim vremenima ponizno pružati)...,
da radi toga ljubazno udovoljimo pomenutom njegovom poniznom zahtevu i molbi, i da ga u njegovim pravima i privilegijama koje su mu dosad dodeljene milostivo sačuvamo i zaštitimo od ma kog uznemiritelja i izopačitelja naše misli i nauma.
Polazeći, dakle, od odlučne volje, zdrave odluke i punine svoje carsko-kraljevske vlasti, držeći se svoje zaštitne diplome koja je nedavno, dana šesnaestog februara, izdata i otpravljena iz naše Kraljevske ugarske dvorske kancelarije svim staležima i redovima naših kraljevstava Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, itd. - mi ovom svojom novom zapovešću, koja ima važiti za svagda, ne samo što milostivo ustanovljujemo, uređujemo i hoćemo da pomenuta dopuštenja, slobode i privilegije koje su dosad milostivo darovane rečenom plemenu i narodu rascijanskom i njegovim arhiepiskopima ili mitropolitima i episkopima budu i ostanu svagda na snazi i pravovaljane, a da oni sami posredstvom naših dikasterija i magistrata koji su ustanovljeni i podređeni u rečenim našim kraljevstvima, po molbi ili zahtevu pomenutog naroda i njegovih poglavara ili službenika budu čvrstom rukom odlučno zaštićeni i odbranjeni od pomutih teškoća i ma kakvih uznemiritelja; nego i pomenutu klauzulu, sadržanu u rečenim potvrdama, na sledeći način razjašnjavamo i milostivo tumačimo.
Da, naime, često pominjane privilegije, slobode i dopuštenja koja su milostivo dodeljena često pominjanom ljubaznom nam narodu ilirskom ili rascijanskom imaju ostati nepovređena, a da se rečeni odani nam narod ima sačuvati bez svake smetnje i neprilike u njihovom spokojnom i mirnom posedovanju, korišćenju i uživanju sve donde dok isti bude istrajavao i dok je nameran da istrajava u nesmanjenoj vernosti, odanosti i pokornosti koju duguje nama i našen uzvišenom Domu, u šta se svagda uzdamo.
Radi toga, ovim pismom ozbiljno nalažemo i zapovedamo našim sudovima, kako crkvenim, tako i svetovnim, skupa i svakom ponaosob; najzad, svim našim državljanima, ministrima i službenicima, ma kog stepena, čina, dostojanstva i imena, te ostalim našim podanicima, vernim i ljubaznim; neka dozvole da spomenuti mitropolit i arhiepisko, episkopi i ostali sveštenici monaškog i svetovnog reda, lica istočne crkve grčkog obreda ma ko staleža i položaja, ljubljeni nam, naime, narod ilirski ili rascijanski na miru i bez ikakve neprilike, smetnje i uznemiravanja koristi,
uživa i raduje se, svim skupa i svakoj ponaosob, napred navedenim privilegijama, preimućstvima, slobodama, ovlašćenjima, milostima i ovom našem zaštitnom pismu; neka među njima poglavito često spominjanog arhiepiskopa i njegove naslednike sačuvaju i zadrže u njihovoj vlasti, u ovlašćenju da podižu crkve gde je potrebno, u njihovom dosad uobičajenom pravu i nadzoru u odnosu na sveštenike i monahe, njihove ličnosti i dobra, kao i svoju imovinu, pri čemu je zabranjena bilo čija druga vrhovna jurisdikcija, a zauvek nepovređena naša i vrhovna jurisdikcija pomenutog arhiepiskopa; zatim u slobodi od desetka, osobito onog sa samih svešteničkih i monaških imanja, u slobodi od izdavanja konačišta za vojsku i od ličnih poreza.
Neka ne pokušavaju i ne čine, i neka ne dopuste da drugi na neki način pokušaju i da se dogodi bilo šta protivno sadržaju rečenih privilegija, a na gubitak i štetu rečenom odanom nam narodu, ništa protiv našeg nauma i naše premilostive volje, koja je ovde iskazana i izražena kad je reč o pomenutoj klauzuli. U protivnom, pašće u najtežu nemilost našu i naših naslednika, pa osim toga što će se njihov čin obezvrediti, platiće samim tim globu od Trideset Maraka u Zlatu , i to jednu polovinsku fisku ili našoj blagajni, a drugu onima koji su pretrpeli nepravdu.
Po svedočenju ovog pisma, koje je potpisano našom rukom i overeno našim većim visećim pečatom. Dato u našem gradu Beču dana desetog, meseca aprila, godine ponovo zadobijenog spasenja hiljadu sedamsto petnaeste, a naših kraljevanja: rimskog četvrte, španskog dvanaeste, ugarskog i českog, pak, četvrte.”
KARLO.
(M.P.)
Na sopstvenu zapovest svetog carskog i kraljevskog veličanstva.
Jakob Ernst pl. od Plekner, vitez
Dinko Davidov, nav. dj., str. 96-97.
„Ferdinand, po milosti božjoj uvijek uzvišeni kralj rimski i kralj Njemačke, Ugarske, Česke, Dalmacije, Hrvatske, i Slavonije, i.t.d. kralj i.t.d. Ovom ispravom dajemo na znanje i saopćavamo svima, kojima se upućuje, da nam je naš voljeni plemić Nikola Jurišić, baron Kiseka, nas generalni kapetan (2), javio, kako su neki srpski ili raški kapetani i vojvode odlučili da dođu zajedno s ljudima i licima, koja se nalaze pod njihovom vojvodskom časti, da nam služe i da stalno, odano i nepokolebljivo, vjernošću ostanu i ustraju u našoj službi. Stoga mi želimo, da te srpske ili raške kapetane i vojvode, njihove ljude i lica ili spomenute njihove pripadnike izdašno nagradimo nekim milostivim poklonom kraljevske naklonosti i darezljivosti.
II. Pismo Nikole Jurišića kralju Ferdinandu I. 22. X. 1538.
